Umjetnička instalacija “Kolaps” u sklopu 23. Media Mediterrranea festivala u Augustovom hramu u Puli povezuje umjetnost i znanost na čudnovati način, a osim umjetnika Hrvoja Hiršla u projektu je sudjelovao i naš kolega dr. Neven Šantić.
Isječak iz razgovora s autorom:
Projekt je započet prije dvije godine kada mi je dr. Neven Šantić, fizičar koji je se bavi kvantnom optikom, javio da je na postdoktoratu na Max Planck Institutu u Garchingu pored Munchena te da bi možda mogli napraviti neki projekt zajedno. To je bio početak mog istraživanja vezanog uz kvantne fenomene, i prije sam bio zainteresiran za tu materiju, ali nikada nisam išao duboko u nju. Kao posljedicu toga, napisao sam tekst „Limit reprezentacije“ koji istražuje povezanost između umjetnosti i znanosti na razini intrinzičnog problema vizualiziranja, pojašnjavanja i analogije kojima se obje služe da bi objasnili realnost oko sebe. Sam projekt je povećanje eksperimenta sa dvostrukim procjepom, koji je inače sam po sebi velik svega nekoliko centimetara, dok je u ovoj instanci povećan do nekakvog maksimuma te je trenutno na tri do četiri metra. U ta dva mala procjepa, šaljemo jako puno svjetlosti, a ono što se vidi kao projekcija jest posljedica prodiranja fotona kroz te male procjepe. Ovim eksperimentom pokazuje se da prirodna stvarnost nije takva, dok ju netko ne promatra, ona se ne definira. Eksperimentom možemo vidjeti fotone koji prolaze slobodno kroz procijepe i tvore jako veliki broj linija što dokazuje da su oni u stvari val, no kada bi ih mjerili, dobili bi samo dvije linije što bi značilo da su čestice. Zaključak je da se jako čudno ponašaju, kao da „znaju“ da ih netko mjeri. To je zbog toga što je proces gledanja/mjerenja zapravo oblik interakcije, mi utječemo na našu realnost promatrajući je. Kada se radi o velikim objektima utjecaj je jako malo ali kada promatramo nešto jako malo (čestice) mi utječemo na njih te mijenjamo njihovo stanje. Kada gledamo jedni druge fotoni se odbijaju od naše površine te nam omogućuju da vidimo svijet oko sebe. Kada se radi o jako malim česticama, da bi ih vidjeli, moramo na njih poslati neku drugu česticu ili val kako bi se odbio od njihove površine a bi naš instrument to zabilježio. To je donekle kao jako mali „biljar“ jer sve što gledamo onda nikad ne vidimo kako stvarno je bilo prije nego smo ga pokušali vidjeti.
Cijeli tekst pročitajte na ovoj poveznici
Tekst u pdf formatu
